Zapadni zakon, istočna duša: Ko je prvi štitio prava životinja?

 

Zapadni zakon, istočna duša: Ko je prvi štitio prava životinja?

U današnjem svijetu, briga o životinjama se često predstavlja kao moderna tekovina. Otvaraju se restorani koji primaju pse, uređuju parkovi za ljubimce i govori se o “pet-friendly” standardima kao o civilizacijskom iskoraku. Međutim, historija nam nudi iznenađujuće primjere iz prošlosti, posebno iz doba Osmanskog carstva. Otkrivamo da su saosjećanje, briga i uvažavanje životinja bile sasvim prirodan dio društva.

Historijski dokumenti daju fascinantan uvid u odnos između Osmanlijskog carstva i životinja, posebno pasa i mačaka. U carigradskoj svakodnevici, životinje lutalice nisu bile samo zaštićene, već su bile aktivno zbrinute i poštovane. Prakticiranje davanja hrane i brige o životinjama bila je duboko ukorijenjena u kulturi, vjerovanjima i zakonodavstvu tog vremena.

Posebno zanimljiv je kontekst koji objašnjava zašto su psi smatrani korisnima u životu Osmanlijskog društva. Bili su čuvari, lovci, pomoćnici u svakodnevnim poslovima, a također su bili poštovani zbog svojih osobina kao što su lojalnost i zaštita. U urbanim sredinama, psi su se koristili za uklanjanje otpada i kontrolu štetočina, čime su bili važan dio ekološkog sistema.

Ova briga za pse i druge životinje, čak i u vremenima kao što je kuga, odražava duboku povezanost između ljudi i životinja u tom periodu. Za razliku od današnjeg stava u mnogim društvima, koji često zanemaruje dobrobit životinja, Osmanlije su bile predane brizi o njima, čineći je ne samo moralnim činom, već i zakonskom obavezom.

Kako se odnos prema životinjama mijenjao s vremenom, prijelaz u 19. stoljeće označava pomak prema negativnijem stavu prema napuštenim životinjama, u kojem se počelo na njih gledati kao na prijetnju ili smetnju. Taj pomak bio je posebno izražen tokom modernizacije carstva i pod uticajem evropskih normi, koje su u to vrijeme često bile manje saosjećajne prema napuštenim životinjama.

Osmansko carstvo i prava životinja: Inovativni pristup koji je ostavio naslijeđe

Osmansko carstvo, poznato po svom ogromnom doprinosu kulturi i pravu, ostvarilo je značajan napredak u zaštiti prava životinja. Istoričar Zafer Bilgi ističe da je za vrijeme vladavine sultana Murata III u 17. vijeku carstvo izdalo prvu deklaraciju o pravima životinja, čime je osmanska vlast postavila temelje za pravnu zaštitu životinja u svijetu.

Ovaj dokument predstavlja jedan od najranijih primjera formalne zaštite životinja u svijetu. Bilgi naglašava da ovo nije bio samo simboličan gest, već konkretna mjera koja je štitila životinje od okrutnosti.

Islamski temelji brige o životinjama

U islamskoj tradiciji, svako živo stvorenje ima svoju vrijednost. Kur’an i hadisi jasno ukazuju na odgovornost čovjeka kao halife (namjesnika) na Zemlji da se odnosi s milošću prema svemu što je stvoreno. Poslanik Muhammed, a.s., u brojnim predajama pokazivao je saosjećanje prema životinjama, bilo da je riječ o napomeni da životinju ne treba pretovariti, da joj treba obezbijediti vodu ili da se grijeh piše onome ko je zatvorio životinju bez hrane.

Upravo na tim osnovama je Osmansko carstvo, duboko prožeto islamskim učenjem, razvilo poseban odnos prema životinjama ne samo kroz riječi, već i kroz zakon, arhitekturu i svakodnevnu praksu.

Arhitektura sa srcem za ptice, mačke, pse, konje

Osmanski odnos prema životinjama nije bio ograničen na zakone. Briga se ogledala i u svakodnevnom životu i arhitekturi. Džamije, medrese, pa čak i biblioteke, imale su posebne kutke, zasjenjena mjesta i pojilišta za životinje. U Istanbulu su građene tzv. ptičje palate, male, umjetnički oblikovane kućice na zidovima zgrada koje su pticama pružale utočište od vremenskih neprilika.

Državna biblioteka Beyazit bila je poznata i kao "Biblioteka mačaka", jer je njen upravnik Ismail Saib Sencer s ljubavlju primao mačke u prostor biblioteke, čak ih hranio i dopuštao im da se sklone u njegovom ogrtaču. Takav odnos nije bio izuzetak, već odraz duhovnog pogleda na suživot sa životinjama.

Zanimljiv je i primjer prve ambulante za životinje, otvorene u Istanbulu. Osnovana je s ciljem liječenja konja koji su tada bili glavno prevozno sredstvo. Načelnik općine Šehzadebaši pokrenuo je ovu inicijativu u saradnji s veterinarom, kako bi se obezbijedila pomoć konjima koji su obavljali najteže poslove u transportu ljudi i robe.

Vakufi za brigu o životinjama

Prema istraživanjima, u Osmanskom Carstvu su postojali vakufi koji su se bavili brigom o napuštenim domaćim životinjama, uključujući konje, mačke i pse. Ovi vakufi su finansirali hranjenje, liječenje i skloništa za životinje, što ukazuje na visok nivo društvene svijesti i saosjećanja prema životinjama u osmanskom društvu.

U vakufskim zapisima iz 17. stoljeća navodi se:

"Onaj ko nahrani mačku, učinio je dobro djelo koje Allah vidi, jer i ona je stvorenje s pravom na život."

Iako nije bilo zvanične titule, osobe koje su se brinule o životinjama često su bile poznate kao: "hayvansever" (tur. = ljubitelj životinja), "kedi nine/dede" (npr. baka ili dedo koji svakodnevno hrane mačke), a danas se koristi i izraz "kedi besleyici" (osoba koja hrani mačke).

Prekretnica: Sivriada – rana savremene okrutnosti

Zanimljivo je spomenuti i slučaj iz 1910. godine, kada je Osmanska vlast, pod uticajem modernizacije i evropskih praksi, odlučila ukloniti pse lutalice iz Istanbula slanjem na pusto ostrvo Sivriada. Hiljade pasa su tamo ostavljene bez hrane i vode da uginu, što je izazvalo šok čak i među stranim diplomatama. Francuski ambasador navodno je izražavao čuđenje i žaljenje zbog ove odluke, s obzirom na to da je dotadašnji osmanski odnos prema životinjama bio poznat po humanosti i poštovanju.

Ovaj događaj često se tumači kao početak udaljavanja od tradicionalnog osmanskog suosjećanja prema životinjama u korist „racionalnijih“ evropskih metoda kontrole koje su, ironično, bile mnogo okrutnije. Sivriada tako ostaje simbol gubitka jednog saosjećajnijeg pogleda na suživot s lutalicama.

Tradicija koja živi i danas

Ova tradicija brige o životinjama, posebno mačkama, nastavlja se i danas u Istanbulu. Stanovnici grada redovno hrane i brinu se o uličnim mačkama, često ih smatrajući dijelom zajednice. Ova praksa je duboko ukorijenjena u kulturi i religiji, odražavajući dugotrajnu tradiciju saosjećanja i brige za sva živa bića.

📺 Preporučujemo: Dokumentarac Kedi – dirljiva priča o sedam uličnih mačaka i ljudima koji ih vole: pogledaj ovdje

Zaključak: Vrijeme je za povratak izgubljenih vrijednosti

Priča o Osmanskom odnosu prema životinjama nije samo historijska zanimljivost, već i poziv na razmišljanje! Gdje smo danas u odnosu na suosjećanje i brigu koju su nekada njegovali naši preci? Dok se sve više suočavamo s prizorima zlostavljanih, gladnih i zanemarenih životinja, vrijedi se zapitati: da li smo kao društvo napredovali ili nazadovali u poštovanju života?

U vremenu kada se sve češće pravdamo "zapadnim normama" koje su u prošlosti upravo donijele represivne metode prema životinjama, vrijedi se sjetiti da je saosjećanje već bilo utkano u temelje naše zajedničke prošlosti. Osmanski pristup nije bio savršen, ali je u mnogim aspektima bio ispred svog vremena i duboko human.

Ako smo uistinu društvo koje poštuje vjeru, tradiciju i moral, onda ne možemo ostati nijemi na patnju onih koji ne mogu govoriti. Biti pet-friendly nije pomodarstvo to je povratak izgubljenoj etici, odgovornosti i milosti.

Petfriendly BiH – učimo iz prošlosti, stvaramo bolje sutra za sve!